Ne znam da li sam ja nenormalna ili su pojedini poslodavci potpuno izgubili osećaj za ljudsko dostojanstvo i normalan odnos prema zaposlenima.
U pitanju je jedan poznati trgovinski lanac, a pravila koja tamo važe su, blago rečeno, bolesna.
Za početak, tokom smene ne postoji minut predaha. Konstantno moraš nešto da radiš, slažeš robu, čistiš, trčiš s jednog kraja prodavnice na drugi, samo da slučajno ne stojiš. Kamere su tu da se prati svaki tvoj pokret, a jedina prilika da sedneš je pauza. Nakon celog dana na nogama, naravno, sledi i čišćenje prodavnice, jer očigledno nije dovoljno što zaposleni već obavljaju posao za troje ljudi.
Ali sve to je još i podnošljivo u poređenju sa sledećim.
Svaki put kada zaposleni ide na pauzu ili završava smenu, mora da prođe kontrolu kako bi se proverilo da slučajno nije nešto ukrao.
I to se ne radi negde diskretno, nego praktično pred očima kupaca, na mestu koje pokrivaju kamere.
Znači, odradiš pošteno svoju smenu, osam sati si na nogama, daješ sve od sebe i onda te na izlazu pregledaju kao da si upravo opljačkao pola prodavnice. A ljudi koji prolaze nemaju pojma da je to nekakva redovna procedura, već samo vide kako te neko pretresa.
Ali čekajte, ima još. I ovo mi je definitivno vrhunac apsurda.
Čak i kada se izbacuje smeće, mora da se pregleda i zaposleni i kesa sa smećem.
Da, dobro ste pročitali. Kesa sa smećem.
Valjda postoji ozbiljna opasnost da zaposleni organizovano švercuju garderobu kroz kese sa otpadom, pa posle radnog vremena kopaju po kontejnerima da izvuku svoj plen. Još samo fali da nam uvedu detektor metala i pretres do gole kože.
Razumem ja da krađe postoje i da firma mora da zaštiti svoju imovinu. Ali gde je granica između razumne kontrole i čistog ponižavanja ljudi?
Od zaposlenih se očekuje da budu maksimalno vredni, brzi, ljubazni, odgovorni, da poštuju milion pravila, da ne staju, ne sede, ne odmaraju, a zauzvrat ne dobijaju ni minimum poverenja i poštovanja.
Najžalosnije je što se ovakve stvari očigledno predstavljaju kao nešto sasvim normalno, a od tebe se očekuje da ćutiš i budeš srećan što uopšte imaš posao.
I onda se isti ti poslodavci čude što ljudi daju otkaze, što niko neće da radi i što im se zaposleni stalno menjaju.
Pa možda ljudi jednostavno ne žele da se osećaju kao zatvorenici na sopstvenom radnom mestu?
Zanima me da li je još neko doživeo ovakav tretman? Da li su ovakve kontrole normalna praksa u velikim trgovinskim lancima ili sam samo naletela na posebno poremećen sistem?
Jer meni je iskreno neverovatno da se u današnje vreme ovakav odnos prema radnicima smatra prihvatljivim.