Budući da su uvijek svi nezadovoljni općim izborima, a i ove godine to nije iznimka, zanima me kako bi po vama trebalo biti organizirano predsjetništvo, uprava i vlada Bosne i Hercegovinr, kada bismo živjeli u nekom utopijskom društvu u kojem bi to bilo moguće.

Ostaviti entitete, "dati" Republiku Srpsku Srbiji, a dio Hercegovine u kojoj su Hrvati Hrvatskoj, ostaviti sjeverni dio države kao zasebnu državu Bosnu, pronaći način da sva tri naroda imaju jednaka prava po pitanju jezika, govora, vjere ili pak nešto treće?

natrag u svoju drzavu, prljavi imigranti!

Pozdrav svima, više ne znam gde nisam pitao pa ajde i vas da pitam, da li ste viđali nekad rks tablice po Bosni ili možda znate nekog da je ušo?

Ćao svima. Želela bih da podelim sa vama svoje lično iskustvo o važnosti mentalnog zdravlja i rada na sebi. Aktivno radim na sebi od svojih dvadesetih godina – ukupno već dvadeset godina, od čega sam poslednjih pet godina na psihoterapiji.

Ta psihoterapija me je naučila neverovatnoj mentalnoj izdržljivosti, koja mi je pomogla da preživim najteži trenutak u životu. Tokom teškog porođaja, ta mentalna snaga mi je pomogla da spasim i sebe i svoje dete. U trenucima kada se radilo o životu i smrti, uspela sam da odreagujem "vojnički", ostanem pribrana i preživim situaciju gde su mi lekari rekli da ću, ako zaspim, upasti u komu.

Pokrećem ovu temu jer želim da vas podstaknem na razgovor i čujem vaša mišljenja. Često se na psihoterapiju gleda sa skepsom, ali meni je ona bukvalno spasila život. Kako vi gledate na rad na sebi i koliko vam je mentalna stabilnost pomogla u kriznim životnim trenucima? Volela bih da ovde otvoreno diskutujemo i pružimo podršku jedni drugima.

Da li se može nešto uraditi da se otvori linija Sarajevo-Minhen? Trenutno zatvaranje linije za Memingen pravi probleme mnogoj dijaspori. Zna li neko?

Pozdrav svima,
Gosti su preko bookinga rezervisali smještaj u mojoj kući za izdavanje i jasno stoji u pravilima moje kuće da 14 dana prije dana dolaska, mogu otkazati besplatno
14 dana i manje je 50% iznosa
Ukoliko na dan dolaska ili se ne pojave uopšte, cijena je puni iznos kao da su bili u smještaju.
Sa gostima sam bio uživo, sve im je odgovaralo te su na dan dolaska zahtjevali otkazivanje. Rezervacija je bila na 15 dana što je zauzelo dobar dio mjeseca, u kojem je neko drugi mogao rezervisati
Tražio sam naknadu u punom iznosu preko bookinga.
Da li je neko imao iskustva i da li postoji šansa da mi se novac isplati, jer sam oštećen u ovom slučaju.
Gosti su iz Rusije
Hvala!!

U Sarajevu je jučer, 16. oktobra 2026. godine, preminuo Rajko Živković, poznat među prijateljima i kolegama kao Žika, dugogodišnji novinar i urednik Oslobođenja, jedan od osnivača Srpskog građanskog vijeća - Pokreta za ravnopravnost u Bosni i Hercegovini i istaknuti zagovornik građanskih prava, antifašizma i zajedničkog života u Bosni i Hercegovini.
Rođen 1952. godine, Živković je pripadao generaciji novinara koja je krajem osamdesetih, pod uredničkim vodstvom Kemala Kurspahića, izgradila međunarodni ugled sarajevskog Oslobođenja. List je u izboru Slobodne Dalmacije proglašen najboljim dnevnim listom u Jugoslaviji, a 1992. godine dobio je i međunarodno priznanje za novinu godine. Živković je kao novinar i urednik bio dio redakcije koja je svojim profesionalnim radom izgradila takav ugled.

Početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva ostao je u gradu i nastavio raditi u Oslobođenju. Iz svog stana na Vojničkom polju, nedaleko od prve linije, svakodnevno je prolazio područjima izloženim snajperskoj vatri i granatiranju. Pisao je i uređivao tekstove, učestvovao u distribuciji ratnih izdanja, prodavao novine na sarajevskim ulicama i prevozio novinare i fotoreportere na terenske zadatke. Kada je Mehmed Memica Husić tokom rata pokrenuo novinsku agenciju ONASA (Oslobođenje - novinska agencija Sarajevo), Živković je postao njegov prvi saradnik. Rad agencije omogućavao je brže prenošenje vijesti iz opkoljenog grada domaćoj i međunarodnoj javnosti. O njegovom ratnom novinarskom radu i doprinosu redakciji detaljnije je pisao Daniel Omeragić u nekrologu objavljenom u Oslobođenju.

Njegov društveni angažman tokom rata bio je jednako značajan kao i novinarski. Već 8. aprila 1993. godine učestvovao je u osnivanju Srpskog konsultacionog vijeća, koje je okupilo građane srpske nacionalnosti različitih političkih i profesionalnih opredjeljenja, ali zajednički privržene suverenitetu Bosne i Hercegovine, miru i ravnopravnosti njenih naroda. Živković je zajedno s Milanom Stevićem obavljao dužnost sekretara tog vijeća, koje se jasno distanciralo od politike SDS-a i Radovana Karadžića. Njegovo osnivanje i djelovanje dokumentirani su u naučnom radu historičarke Zilhe Mastalić Košuta Sarajevo u opsadi 1992–1995: Život i stradanje srpskog stanovništva, objavljenom u časopisu Radovi.

Dana 27. marta 1994. godine, u opkoljenom Sarajevu, održana je Prva skupština građana srpske nacionalnosti Bosne i Hercegovine. Okupila je 428 delegata iz gradova pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, među kojima su mnogi do Sarajeva stigli kroz Tunel spasa. Na skupštini je osnovano Srpsko građansko vijeće, za čijeg je predsjednika izabran Mirko Pejanović, dok su Rajko Živković i Gavrilo Grahovac imenovani sekretarima. Historiografska dokumentacija o osnivanju SGV-a potvrđuje i usvajanje Deklaracije građana srpske nacionalnosti i srpskog etničkog porijekla, Poziva za sabor povjerenja te zahtjeva za ustavnu ravnopravnost Srba u Federaciji BiH.
Osnivanje Vijeća predstavljalo je organizirani politički odgovor građana srpske nacionalnosti koji su odbacivali ratnu politiku etničkih podjela i podržavali opstanak cjelovite Bosne i Hercegovine. Među zahtjevima osnivačke skupštine bila je ustavna ravnopravnost Srba u Federaciji BiH, a Vijeće je tokom narednih godina učestvovalo u široj inicijativi za ostvarivanje jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda na cijeloj teritoriji države. Za svoj rad Srpsko građansko vijeće dobilo je međunarodnu nagradu Right Livelihood Award 1995. godine, o čemu se govorilo i prilikom obilježavanja trideset godina njegovog djelovanja 2024. godine.

Posebno poglavlje Živkovićevog života predstavljalo je njegovo lično iskustvo ratnih zločina počinjenih nad sarajevskim civilima. Tokom opsade pripadnici jedinice pod komandom Mušana Topalovića Cace odveli su ga na Kazane, mjesto ubistava sarajevskih civila, među kojima su bile brojne žrtve srpske nacionalnosti. Preživio je zahvaljujući tome što ga je Topalović poznavao iz predratnog perioda i naredio da ga puste.
Živković o tom iskustvu nije šutio. Godinama kasnije redovno je odlazio na Kazane, odavao počast ubijenim sugrađanima i javno govorio o potrebi priznavanja zločina bez obzira na nacionalnost njihovih počinilaca. Na komemoraciji 9. novembra 2022. godine, kada je javno svjedočio o vlastitom odvođenju na Kazane, istakao je da osjeća trajnu obavezu prema nevinim žrtvama. Njegov odnos prema zločinima počinjenim u vlastitom gradu bio je dosljedan uvjerenju da se dostojanstvo žrtava ne smije podređivati političkim i nacionalnim interesima.

U intervjuu za podgorički Monitor iz augusta 2020. godine, koji je vodio novinar Veseljko Koprivica, upozoravao je na posljedice etnonacionalističkih politika, političku instrumentalizaciju straha i odbijanje suočavanja s ratnom prošlošću. Između ostalog, rekao je:

„Nažalost, svijest o osveti i mržnji još vlada bosanskohercegovačkim prostorima.“

U istom razgovoru problematizirao je odbijanje dijela političkih predstavnika i javnosti da se suoče sa zločinima počinjenim u vlastitoj nacionalnoj zajednici. Posebno je kritizirao praksu javnog veličanja počinilaca ratnih zločina, smatrajući da bez priznavanja odgovornosti nema istinskog društvenog pomirenja.

Ni u poslijeratnim decenijama nije napustio javni rad. Nastavio je djelovati u Srpskom građanskom vijeću, obavljajući i funkciju potpredsjednika, na koju je ponovo izabran 31. maja 2024. godine. Iste godine bio je među autorima publikacije 30 godina građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, koja je evidentirana u bibliografskom katalogu Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Publikaciju su, pored njega, potpisali Mladen Pandurević, Novka Agić, Denis Vasić i Doris Zabac. Time je Živković učestvovao i u dokumentiranju jednog važnog, često nedovoljno zastupljenog poglavlja novije bosanskohercegovačke historije.

Rajko Živković ostavio je trag u novinarstvu, građanskom organiziranju i javnom suočavanju s ratnom prošlošću. Njegova biografija svjedoči o ljudima koji su, uprkos opsadi, progonima, nasilju i političkim pritiscima, nastavili raditi na očuvanju Bosne i Hercegovine kao zajedničke države svih njenih građana i naroda.

Neka mu je vječna slava i hvala.

Topi se Triglav: U Sloveniji više nema glečera
Zbog visokih temperatura tope se poslednji ostaci triglavskog glečera, koji je nekada zauzimao ogromnu površinu Julijskih Alpa

https://vreme.com/mozaik/triglav-slovenija-gleceri-klimatske-promene/

U Sloveniji je ostao još samo glečer Skuta, smanjio se na jednu malu ledenu mrlju

https://www.euronews.com/2026/10/15/it-melts-all-sides-slovenia-takes-drastic-measures-to-stop-its-last-glacier-from-vanishing

Koga zanima:

Izašao je novi izvještaj o klimi i kao očekivano situacija ne izgleda dobro, planeta obara negativne rekorde na sve strane.

https://academic.oup.com/bioscience/advance-article/doi/10.1093/biosci/biag125/8836482

Prepare for the worst, hope for the best.

Svako malo izadje clanak, kao i prosle sedmice o datacentrima i kako su oni ekonomski uspjeh ovdje, pogotovo nakon sto je Aluminij ugasen.

Drzavu zaboli neka stvar za Alumijumom i izgubljenih 10000 zavisnih usta od plata od tog istog Aluminija. Samo gleda svoj interes, a to je da izvuce kapacitete struje koji su tu postavljeni. Datacentrima treba u normalnom radu od 20 do 100 ljudi, a tokom veceg rada, do 200 max. To je zanemariv broj ljudi za grad kao sto je Zenica.

Kao neko ko je radio sa datacentrima i kolokacijom direktno sa nekim najvecim na svijetu:

Mene zivo zanima kakav non-AI datacentar moze stati u BiH, s obzirom na to da BiH nema uopce high-bandwidth konekciju prema vani, niti kapacitete, niti mrezne, niti energetske za neki ozbiljan datacentar.

Kako ovi nasi isti politicari koji prodaju tu pricu i uzimaju stvari bez da istraze realno, smiju govoriti o stvarima o kojima nemaju pojma.

Reklamiraju brzinu od 100 Gbit/s kao neki faktor, a nije brzina faktor, nego kapacitet i mogucnosti sirenja tog kapaciteta. A tek kad uzmemo ekonomsku neisplativost sa gledista energetskog sektora.

Da razlozimo:

- Po NRI 2024, BiH je 110. od 133 zemlje po međunarodnom internet kapacitetu, iza Crne Gore (94.), Hrvatske (66.) i Srbije (45.). Jedini IXP, BHNIX, ima 9 članova i 56 Gb/s ukupnog port kapaciteta, a od domaćih ISP-ova su po PeeringDB-u prisutni samo BH Telecom (20G) i Logosoft (10G). Dakle, m:tel i HT Eronet nisu.

- Medijski narativ da bi objekat bio vazan za digitalnu neovisnost zemlje cist marketing, jer sto podataka tice, dataseti za trening se uvoze, a lokalni podaci su bitni samo za domaci jezicki model, gdje ih stvarno ima malo, i nisu uopce upotrebljivi na ovom nivou. Jos dodatno DC u stranom vlasnistvu, s GPU-ovima pod americkim izvoznim rezimom i stranim zakupcima, ne daje nikakvu neovisnost.

- BH energetski sektor treba DC da bi se finansirala, DC treba taj isti sektor da bi imao struju, a nijedno nema zatvorenu finansijsku konstrukciju. Problem je sto bi i uspjesan projekat ostavio malo osim prodane struje

- Compute je globalna roba cija cijena pada. Najam H100 po spot ugovorima pao je sa 6.62 $/h krajem 2023. na 2.83 $/h u februaru 2026., a B200 se iznajmljuje za oko 5.42 $/h. U ukupnom trosku GPU-a struja cini 5–10%, a dominiraju amortizacija i cijena kapitala

- Nabavka GPU-ova je jako jako tijesna, i ostaje tijesna u dogledno vrijeme... Jedini realni igrac, da bi uopce bio konkurentan na trzistu je da kupujes od NVidia. NVidia prodaje cipove po strateskoj vaznosti kupca, a ne po najvisoj ponudi. Red ispred BiH izgleda ovako:

• OpenAI je ugovorima koji bi mogli kostati preko hiljadu milijardi dolara osigurao oko 26 GW
• Anthropic ima oko 3,5 GW TPU kapaciteta od Googlea i Broadcoma od 2027, vecinom u SAD, te do 2 GW AMD MI450 i 30 milijardi dolara Azure kapaciteta, uz NVidi-a investiciju do 10 milijardi dolara i AMD-ovu do 5 milijardi
• Saudijski HUMAIN je napravio najveću drzavnu narudzbu GB300 u 2026
• Evropski kupci vec imaju najduže rokove jer veliki cloud provajderi daju prednost američkim regionima

- Proizvodjaci cipova ulazu u svoje kupce, a kupci se obavezuju na GW kapaciteta. Investitor koji za plinovod ima oko 30% potrebnog novca u tom redu nema mjesto - sto je slucaj AAFS kao primjer, isti zaduzen za Juznu Interkonekciju

-DC u BiH ne bi sam kupovao GPU-ove. Donio bi ih zakupac koji vec ima alokaciju, i to je jedini realan put. A tu je problem sto takvog zakupca privlaci samo struja dostupna za par godina, a to BiH trenutno ne moze isporučiti. Pitanje GPU-ova se svodi na pitanje struje. Uzimajuci u obzir da cijena computea opada a cijena GPUova raste, finansijski projekat nije isplativ.

- Kupci, da li domaci, da li strani - Za vecinu potreba jeftinije je iznajmiti kapacitet u EU, ili potpisati ugovore sa USA firmama, nego posjedovati mali klaster

Prepakovanje struje u compute, za koju se nadaju da ce izvuci vise novca nije bas moguce ni kroz narednih 20 godina s obzirom da lokalno i globalno stanje.

Realni domet BiH su domaći DC-ovi od 1 do 5 MW za drzavu, banke i disaster recovery, a takvi vec postoje. Pristojni kapaciteti za nase potrebe.

Ja ne znam kako mogu da prodaju tu pricu - osim ako nece taj datacentar samo za domace trziste, a to nema smisla jer nas nema toliko da bi tu potraznju pokrili, niti imamo opravdanje sa strane usluga i proizvoda da lokalno pravimo datacentar.

Zasto nema niti jedan ozbiljan novinar, grupa, organizacija ili neko da zaista sjedne i istrazi ovo i prestanu sa prepadanjem i propagandom.

Veliki je raskol kod stanovnistva, jedan dio je za datacentre, drugi protiv. Oba korpusa imaju pravo, a niko ih ne uzima uopce za ozbiljno, niti plaho istrazuju da mogu donijeti konkretne zakljucke, mimo kojeg TikTok ili YouTube videa koji im cesto daju pogresne informacije.

https://autonomija.info/dragan-bursac-nicija-heriona/#google_vignette

Baka Borka Ožegović je bila obična žena iz Gornjeg Ratkova, Srpkinja po rođenju, starica po godinama, sirotinja po imovini. Ničija heriona. Ničija miljenica. Bez aplauza, bez kamera, bez zaštite. Jedna od onih žena koje nose planinu svijeta na leđima i čitav svoj život u dlanovima.

Ali eto, život je htio da baš ona bude-neko.

U avgustu 2000. godine, dok su istražitelji Instituta za traženje nestalih osoba BiH tražili posmrtne ostatke bošnjačkih civila iz mjesta Humići kod Ključa, Borka je prelomila u sebi nešto što mnogi nikada ne prelome. Prišla im je i rekla gdje da kopaju.

Ništa spektakularno. Nije došla sa kamerama. Nije dala saopštenje. Nije tražila anonimnost. Nije tražila ni zaštitu.

Samo je rekla istinu.

I tako je, vodeći ih do lokaliteta Bunarevi, pokrenula je proces ekshumacije. Tada su pronađena tijela 23 ubijena čovjeka. Ti ljudi koji bi danas možda imali unuke, ljudi koji bi radili, pisali, živjeli bili su u masovnoj grobnici na Manjači.

Bez Borke — ostali bi pod zemljom i u zaboravu. Zauvijek.

A šta smo mi uradili za Borku?
Mi? Ništa. Ništa osim što smo je zaboravili. Ako smo ikad i znali za nju. Ništa uradili nismo osim što smo pustili da i njen grob bude zakopan u zaboravu.

Jer 15. januara 2001. godine, svega nekoliko mjeseci nakon što je rekla istražiteljima gdje da kopaju, Borka je pronađena mrtva u svojoj kući. Masakrirana. Ne ubijena ne, ne, to je slaba riječ.

Zaklana.

Vezana.

Prethodno mučena.

I to onako kako se to radi kad se želi poslati jasna i monstruozna poruka. Onako kako se ubija neko ko se usudio dirnuti u "njihovu" istinu. Onako kako se kažnjava neko ko je u mraku zapalio svjetiljku.

A istraga?

Samo cinični smijeh istorije.

Policija Republike Srpske završila je istragu brže nego što je prosječan čovjek mogao pročitati vijest. Otisci? Nikome ne pripadaju. DNK? Nema sa čim uporediti. Tri muškarca? Nikad identifikovana. Motiv? Nikad otkriven. A onda se sve spustilo u fioku, ispod fascikle "neriješeno"…

Eto tako je bilo.

Kakav je to svijet u kojem starica strada jer je rekla gdje su mrtvi?

Čistio sam sobu neki dan i naletio na sličice koje sam kao djete skupljao iz Diny smokija.

Prvo su bile Dinomania pa koju godinu poslje Mythomania.

Ne sjećam se koliko sam para samo potrošio na smoki dok nisam sve skupio. 🤣

Moj otac sada ima 50 godina i cijeli život je bio izuzetno dobar i susretljiv čovjek. Uvijek je bio tu za svoje prijatelje i pomagao ljudima kad god je mogao, često ne očekujući ništa zauzvrat.

Međutim, tokom godina postao je sve ogorčeniji i razočaraniji u ljude, posebno kada su u pitanju prijateljstva.

Često mi govori kako je malo pravih prijatelja u životu. Nekim ljudima je godinama pomagao, bio tu za njih kad god im je nešto trebalo, a danas ga ti isti ljudi ne mogu čak ni nazvati da pitaju kako je.
Nije stvar u tome da očekuje da mu neko vrati sve što je učinio za njega. Ali nakon toliko godina pomaganja drugima, boli ga spoznaja da nekima nije dovoljno stalo ni da ga jednostavno nazovu.
Zbog svega toga počeo sam se pitati:

Na osnovu vašeg životnog iskustva, koliki procenat ljudi zaista ima karakter, empatiju, odanost i volju da bude dobar, iskren i pouzdan prijatelj?

Posebno me zanimaju mišljenja starijih ljudi koji iza sebe imaju nekoliko decenija životnog iskustva.
Da li ste i vi s godinama postali razočaraniji u prijateljstva i ljude ili su vaša iskustva drugačija?

Motivisana objavom na jednom subu o mišljenju o jednom manjem gradu, ovdje vas pitam šta mislite o manjim gradovima, naročito ljudi iz većih gradova (Sarajevo, Bg, NS, Zagreb)? Uglavnom većina ljudi što su rodjeni u većim gradovima smatraju manje gradove bukvalno selendrama (naravno ne svi, ali većina da). Šta smatrate da imaju manji gradovi kao kvalitet što nedostaje većim gradovima i zbog čega volite određene manje gradove?

Btw imam drugaricu rodjenu Beograđanku koja je bez zafrkacije izjavila da bi mogla da živi u Tuzli i da joj se sviđa kao grad.

Jel i vama iskacu sve vise ljudi koji idu po selima i snimaju ljude u teskoj financijskoj situaciji? Mole za donacije koje sigurno uzimaju za sebe. Ljudi su izgleda otkrili nepresusan izvor kontenta jer je BiH puna sirotinje. Totalno neukusno i jadno.